уторак, 25. децембар 2012.

Svinje u nama

Da li sam ja jedan pas ili čovek?Možda sam i svinja? Može li jedan pas biti čovekolik ili samo ljudi mogu biti psi. Ne znam ni sam da li sam ono što sam mislio. Možda i nisam. Možda je toliko vremena prošlo od kada sam se probudio sa repom da se više i ne sećam kako je bilo u ljudskom obliku. Da, ja sam definitivno pas! Vodim pasji život i nije mi potrebno pasje srce, dovoljno je i ovo moje, nekada veliko, a sada jadno. Zapravo, nisu psi ni tako loši. Ja sam svinja! Ništa ne znam , jedem sranja koja mi daju. I čitav život je tako lagan. Ni oko čega se ja ne brinem. Samo jedem, debljam se prvo sa strane pa kasnije i poreko čitavog trbuha. I idem ka crvenoj kapiji. Samo jednoj, da me od ovog obora spase, ako spas uopšte postoji.

четвртак, 13. децембар 2012.

Sabrana dela mrtvog pesnika

Književne večeri poput ove bile su samo skupina mrtvih duša i izgubljenih duhova. U mračnim uglovima zamagljenog kafea, sedela su stvorenja koja kao da ne pripadaju ovom svetu. Bili su senke sebe samih, sa alkoholom ispred sebe i očima koje se cakle. U tom limbičnom raspolođenju, u magli duvana, sedela je jedna osvetljena duša. Njeno lice bilo je obojeno i njene mutne oči svima jasno vidljive jer nju su mogli da vide, ali i da čuju njen umilni glas. Ona je bila Narator. Čitajući melanholične stihove pomerala je prostor i bojila mrak bojama svog glasa. Bile su to strašne boje koje su počinjale šapatom ljubavnika, a završavale se vriskom žene pred smrt. Njena drama odvijala se u tom čeličnom polu-svetu. Sa svakom rečju ona je umirala i vraćala se u život.
Na redu je bila nova pesma, autor se zvao Ivan Crnopoljac i ovu pesmu su našli njemu u džepu kada je skončao na jednoj klupi u parku, sasvim sam (pošto je naš Narator u slobodno vreme i  medicinska sestra, među privatnim stvarima preminulog je pronašla ovaj papir i obratila je pažnju na ove stihove i rešila da ih svojoj publici predstavi jer i mrtvi imaju glas i zaslužuju pomen).

Veruješ li u magiju?
Veruješ li u magiju? 
Veruješ li u magiju?
Veruješ ...li ... u ...magiju...
Dok je padao sneg,
Dok je padao sneg,
Dok je padao sneg,
Dok...je...padao...sneg...
Počeo sam da verujem, 
Počeo sam da verujem,oje
Počeo sam da verujem....

Iznenada je iz tog mraka izronio jedan glas, pun besa i nasrtljivosti. Počeo je da viče iz sveg glasa i udara sve oko sebe:

-Hej, pa šta je ovo? Čovek dođe da se uroni u ovaj mrak, u umirujuće reči nekog tamo pesnika, a vi mi dajete govna. Pa ne može to tako. Vi nas ovde sve lažete! Dolazimo da zaboravimo, da slušamo opise umirujuće prirode, priče o umrlim ženama koje ćemo još neki put videti, a ne da slušamo o nekim izgubljenim duše...Baš mene briga za njih! Hoću neke lagane stihove, hoću slike.... Ne znate vi ništa! NIŠTA! Od ovih bučnih glasova i boja glava će mi pući. Nosite se dalje odavde!!!

Počeo sam da verujem, 
Počeo sam da verujem,
Počeo ...sam...da...verujem u boje...
Boje su bolje, 
Boje su boje,
Boje su bolje....

Javili su se još neki glasovi, da se pridruže ovom besu:

- Tako je! Šta to pokušavate da nam kažete? ŠTA? Mene je žena danas napustila i otišla sa mojim bratom. Ej! Znate li vi kako je meni! Neću sada da me terate da verujem u nekakvu magiju. Poslala mi je pismo, da kaže da joj ne trebam više. A i dete imamo! Ovo je pseći život. Pljujem ja na tu magiju! Dođe mi da vas sve poubijam! Sve! I te vaše boje!!!

-Mene su  ščepale za dušu i nisu mi dale da dišem. Te iste boje! Da, da, one. Brata su mi uzele, zaposele i bacile. Znam da nije bio dobar umetnik, ali im je dao čitavog sebe i nestao. Kada im neko više ne treba one ga bace ovde gde sam i ja završio.Sa njima je jednostavno poslovati... Proganjale su me u  snovima sve dok ih nisam poslušao.Ne postoje mali kompromisi, zapamtite! Kada je sve gorelo one su igrale, ušle u začarano kolo. Morao sam da nastavim dalje, samo da ih vidim...kako igraju...kakao se njišu...u vatri.

Boje su bolje,
Boje su bolje,
Boje su bolje,
Boje....su...bolje...
Od njih ne vidim, 
Od njih ne vidim,
Od njih ne vidim...

-Meni je danas umro poslednji unuk, Đorđe. Nikoga na svetu nemam. Ostao sam bez ikoga... Moj život je jedno veliko polje na kom stojim i osećam samo hladnoću. Kada izađem odavde, mogu samo da umrem i nestanem jer nema za mene utehe...a ni života.

Od njih ne vidim,
Ne...vidim...groblje....
Ne vidim groblje,
Ne vidim groblje,
Ne vidim groblje...jer...
Sve zaboravljam,
Sve zaboravljam,
Sve...zaboravljam...

Glas Naratora je odjekivao, pomerao sve snopove svetlosti i linije dima. Mrak se tresao pod njenim glasom i sve rešetke su odjekivale. Mnogi su pamtili ovo zatvorsko veče jer je bilo važno. Reč je oživela ove sitne ljude i dala im sebe.

Sve zaboravljam...pa i sebe...
I sebe,
I sebe,
Samo sebe.

четвртак, 11. октобар 2012.

Penelopa

Probudila sam se u sobi bez prozora i dnevne svetlosti. Imala je samo nekoliko praznih kreveta i metalni lavor. Mesto je delovalo mrtvo, oronulo i osećala sam da je moja smrt svezana za ovu prostoriju. Osim šetnje i rastezanja nije mi ostajalo ništa drugo do da razvijem klupko svega onoga što mi se u prloteklom danu desilo, a nije se desilo mnogo. No, moram nekako označiti sve to što se zbilo u svojoj svesti jer nisu svi događaji podjednako važni. Merne jedinice u ovakvom prostoru gube značaj, hronološki sled je nemoguć, a nisam više sigurna u brojeve i ne verujem njihovim vrednostima. Shvatila sam da je čaršav na mom krevetu oparan i da bih mogla da iscepam jednu finu traku posivele tkanine. Linija. To mi već odgovara. Svet je sastavljen iz svakavih linija. Ja sam uvek više volela krive, čvorove, zaokrugljene objekte, pa sam se verovatno zbog toga i počela baviti astronomijom. Ali beže mi misli, rasprskavaju se u mojoj glavi, a moram razmotati sve ono što se dogodilo.
Toga dana znala sam da neću više moći da izdržim. Godinama se Ognjen i ja vučemo i svoju vezu zasnivamo na čekanju novog dana, nove godine, pa čak i novog života u kome će sve biti bolje. Ja odlazim vraćajući se, a mi mi se vraća odlazeći od mene. Tužna je to priča. Poslednji put kada je otišao da bi mi se približio i vratio poneo je sa sobom moj novac, automobil i ostavio mi ratu za stan za koju je znao da će me uništiti. Sve to označila sam prvim, malenim čvorom utegnutim u liniju besa koja je tada počela vrtoglavo da poskakuje. Drugi čvor, svezujem svojoj gluposti jer sam mislila da će doći, da je to sve šala izašla iz njegovog perverznog uma. Kada je je bilo očito da sam ostala sama, shvatila sam da novac za stan najbrže mogu dobiti prostitucijom. S obzirom da sam ostala bez dostojanstva, skoro da mi to nije delovalo kao strašna stvar, a bila je. Nema potrebe da vezujem čvorove nižući imena, ali dajem dva čvora samo jednom od njih- Andreju.
Pojavio se u tom moru mušterija i jednika. Učinio je da ponovo čekam. Da se radujem unapred i da se nadam. Bio je u zatvoru i imao je još dve godine da iz njega izađe. A ja, šta sam drugo mogla nego da ga čekam.
Tri čvora označavaju jučerašnji dan kada sam nekoliko stavri shvatila vrlo jasno. Prvi čvor vezujem Ognjenu koji se pojavio(PONOVO!), vratio da mi kaže da me voli i da me moli da mu se vratim, a drugi zaslužuje Andrej koga je kada je izašao iz zatvora čekala žena sa blizancima, dok sam se ja krila iza nekog bodljikavog žbuna. Treći čvor na mojoj tkanini, na pravoj liniji mog jadnog i linearnog života sam ja na terasi koja guram Onjena preko nje i gledam kako mirno pada. Otada su se svi čvorovi razvezli.
Uzela sam svoj jadan život i obmotala čvorove oko ruke kako kakvu religioznu stavr kojoj ću da se molim. Svakom od tih čvorova ću da se molim da mi se više ne desi, da se nikada sudbina ne sveže oko moga vrata tako jako. Namotavaću svaki dan čvorove da se setim, da znam, da ne istrunu greške u varljivim sećanjima. Čvorovi nikada ne lažu, samo što su moje drugi zavijali kao dugo, no sada, sada su samo moji. Moji...

четвртак, 30. август 2012.

Sanjam

Sanjala sam kako padaju ljudi. Padaju sa neba visokog i širokog. Padaju poput lake kiše, svi zajedno, laki i ne znaju da ih neće biti više nikada.
Sanjala sam nebo iza tih sivih lica, sivih ptica leda, što se širi iza njih poput prašnjavog platna, da ih pokrije kada padnu, sami u potpunu tamu.
Videla sam im oči koje su gledale u pod, samo dole, duboko u trbuh majke svoje, tu su nalazili brod koji plovi na one strane, davno zaboravljene, preko mora.
Kada bi samo znali, da su bogovi otišli još davno, da je pakao mesto ravno i crno, sa odjecima stare pesme koju su pevali tavno, veći od nas.
Oni su bili bolji od nas, negdašnji mi, naše krvi izvorišta, a i oni su pali, slavno, a mi padamo od kada smo postali mi, i otvorili te velike oči tužno.
Oni padajju poput kiše, mali , veliki, uplašeni, mirni, samo padaju. krv se lije po zemlji, dobila je svoje žrtrve, svoju decu je poput Medeje pojela. Tako je oduvek trebalo da bude.
Svetu je bolje bez ljudi i njihove krvi koja ga zagađuje. Kada svi padnemo, kada odemo iz ovog zatvorenog raja, Zemlja će ostati sama da se zaceli, da bude bolja majka, jednog dana, nekom drugom.

Boli me

Sve je bolelo. Miris vanile u vazduhu, toplota večeri, reči izrečene i pročitane, dodiri i pogledi. Svaka stvar i svaki opažaj su boleli. Bolela je sama sebe. Telo joj je bilo neudobno i tesno, a postojanje sasvim suvišno. Svest je utrnula potpuno u intenzitetu imaginarnih uboda iglom. Samo bol. Srce je usporavalo lagano, kao da se bori da ode, da se ugasi. Ono nije moglo da podnese sve što je postojalo, što je nestalo, otišlo, ovaj svet i muku koja nas tera da otvaramo oči. Opet je došao posle mnogo vremena taj bol. Nije ga bilo, i sada je odlučio da sa vrati i da uništi poslednju ćeliju koja se borila za život. Besciljnost priziva bol i on dolazi, tamo gde ga žele on će se pojaviti. Početi sporo da se širi i na kraju preuzeti čitav organizam i umarati ga. Sve više, svakim danom. Silovati svest, činiti emocije beznačajnim i jadnim. Oseti se gube, a sa njima i percepcija sveta. On postaje jedna velika mrlja. Svi u njemu postaju delovi mrlje koja se pomera, ali uvek ostaje zaprljana. Svet percepiran kroz staklo bola je apstrakcija, metasvet koji se gasi. Zatvoriću oči, samo na karatko da bol prestane. Taj bol...ako prestane...

недеља, 29. јул 2012.

Plakala je

Plakala je na sred Barselone. Ovoreni pogled na more, ogroman Kolumbo koji kao da gleda u blistavu budućnost, a ona sedi i jeca kao maleno dete. Tada je imala dvadesetak godina. Bila je premlada za smrt oca, premlada da se bori kroz život bez njega, bez potpore. Imala je mnogo prijatelja, nije bilo ososbe koja je nije volela. Pa ipak, u tom trenutku, svet joj je izgledao strano. Taj veliki turistički grad bio je daleko od njene kuće i svih problema koji su je za nju vezivali. Boleo ju je stomak, a srce joj je preskakalo. Nije mogla da zamisli kako će dalje. Smejala se ona, ttrudila se ostane onakva kakvom je svi pamte i znaju, ali promena je došla, odnela jedan deo nje koji je morala ponovo da izgradi, da pokuša da tu tugu učini podnošljivom.Podigla je glavu i videla belog galeba kako stoji na kolumbovoj ruci i gleda je. Ne, nikoga drugog, samo nju. Nasmejala mu se sva u suzama i otišla. Otišla da živi onaj andrićevski dan, pun muke i nemira, ali dan koji vredi proživeti. Smrt bi bila samo propuštena prilika da se iskusi život. Gledala sam se kako se udaljava brzo, kako nestaje u obrisima hiljade ljudi koji su hodali toga dana po istim pločnicima. Živela je, to je jedina misao koja ju je vukla dalje.


понедељак, 9. јул 2012.

Vesti

Probudila se u šatoru. Malom i zagušljivom stisnutom prostoru koji je gušio. Počela je da pretražuje svoju memoriju i da traži razloge zbog kojih se tu našla , ali nije bilo nijednog. Samo velika praznina u njenom umu. Panika je počela da se širi njenim venama, mislima. Nije mogla da se pomeri niti da diše. Samo je gledala u jednu tačku i trudila se da ostane budna. Osetila je bubnjeve u grudima i plućima. Srah je preuzeo kontrolu nad njenim telom. Tako krhka nije mogla da se od njega odbrani. Trudila se , ali ju je panika uvek pronalazila u kakve kog lepe uspomene ona odlazila. Odlučila je da zaspi i otera paniku snom. Pokušala je...

Prednja strana novina bila je preplavljena naslovom i komentarima. Nepoznata devojka je bez ikakvih isprava umrla u nekom kampu na muzičkom festivalu. Našli su je u šatoru, i izgledala je kao da spava, spokojna i nežna. Nisu mogli da utvrde uzrok smrti tako mlade osobe. Gomila izjava saučešća i žaljenja preplavio je stranice, ali niko nije ništa rekao o tome kakva je bila. Jer ona je nekad bila, a sada više nije. A kažu da su svi ljudi srećni kada su zajedno u kampovima.

Na sledećoj  strani poznati psihijatar govori o novim slučajevima panike koja nastaje naglo i u stanju je da momentalno izludi ili čak i ubije čoveka. Govori i nekoliko svojih slučajeva koji su se godinama borili sa takvom panikom. Uzrok može biti bilo kakva preterano snažna emocija. Sreća, depresija, rezočaranje. Nije postojao uzrok, samo kobna posledica. Kažu da se suzdržavamo do snažnih emocija da ne dođe do epidemije.

Kakav je to svet sa ovakvim vestima...

четвртак, 5. јул 2012.

Plaža

Sunce mi je ulazilo u oči. Osećala sam belu svetlost kako mi mazi kožu i uživala sam u svakom njenom dodiru. Pokušavala sam da nazrem da li na plaži ima ikoga osim mene, ali svetlost mi to nije dozvoljavala. Opuštena i laka, mazila sam pesak i slušajući talase zamišljala oko sebe idealnu belu plažu, sa belim peskom, beskrajno plavim morem i mirnim talasima. Zamišljala sam oko sebe pokoju palmu, morski mir i miris morske soli na svojoj koži. No, kako mi je postalo pretoplo, rešila sam da otvorim dugo zatvorene oči i da pogledam tu široku plažu oko sebe.

Videla sam da mi noge mazi neka prljava, tamnozelena reka, puna mulja i gline. Ležala sam na mešaini sive zemlje i sivog peska. Šuštala je visoka trava koja je puštala svoje  korenje duboko u vodu. Srmdelo je na mrtve ribe, motorno ulje i ustajalu vodu. Često bi i poneka žaba poskočila i ispustila svoj duboki kreket. Videla sam jedan  ružan prizor, mračan, ali  kada god bih zatvorila oči, sve što bih mogla da zamislim je jedna rajska morska plaža na kojoj nikada nisam bila, ali je svako moje čulo znalo kako ona izgleda.

недеља, 24. јун 2012.

Kiklopovo oko

Ono vidi sve, svaki deo ovog surovog društva. jedno oko vidi više i dalje nego dva. Kome još trebaju dvaoka...prazna, bledunjava...dva malena oka koja tupo zure u velike ekrane sa kojih im naređuju šta da čine sa sobom. Ovo jedno može da sagleda sve i svakoga. I lako primeti ko laže, a ko ume istinu da lepo umota u ironiju. Kiklop jeste simbol zarobljenja, ali kako smo danas svi u iluziji da smo nekakvi moderni Odiseji, on nam je potreban - više nego što mislimo- da bismo preživeli. Bez kontrole ćemo se izgubiti, a sa njom će nam svet uvek biti tiranoidan. Ne vidimo dalje od svog nosa, a sa dva oka bismo trebali. Ko je ovde lud?

уторак, 5. јун 2012.

Pričaj mi

Pitali su me da im pričam priču. Neku običnu, rekli bi, neku uz koju je lako zaspati. Nažalost, nikada nisam mogla da se setim celih priča koje su meni pričali, pa sam ih izmišljala. Često bi reči izlazile same, bez moje kontrole jer pravih priča se više nisam sećala, pa sam pravila svoje, rogobatne, trapave, ali malenim okicama koje me gledaju u mraku zanimljive. Bile su to priče o oblacima koji su gledali šta se dešava na ovom svetu i sve češće plakali od bola, o drveću koje je umiralo od otrovne kiše, o životinjama koje su bežale pod zemlju da bi se spasle od zlih ljudi. Jednom, jedno maleno dete mi je reklo da im ispričam neku priču o ljudima.  To je bilo najteže, najbolnije. Ali da bih im ugodila, počela sam da gradim u sebi priču o onome šta su ljudi za mene, o njihovoj prirodi, o moći koju poseduju. Bila je to priča o jednom bogatom čoveku koji je hteo svima da pomogne. Živeo je u velikom zamku sa mnogo čuvara, ali i sa mnogo hrane i zlata. Siromašni su često dolazili po pomoć i on bi im udelio nešto hrane i pomagao koliko je mogao. Vremenom broj namučenih i gladnih ljudi bivao je sve veći, a bogati čovek je morao polako da prodaje svoje dragocene skulpture i nameštaj. Ljudi su ga voleli, hvalili i stalno dolazili po sve višee hrane čak i kada im nije zaista trebala. Polako, bogati čovek je krnjio svoje bogatstvo, čak je i došao u situaciju da mora svoju kuću da proda kako bi pomogao svima koji us to od njega tražili. Dok su se ostali bogataši držali po strani i čuvali svoje bogatstvo ljubomorno, on ga je nesebično delio. Malo po malo, dospeo je i on na ulicu, i postao veći siromah od onih kojima je pomagao. Sada je on bio taj kome je hrana bila potrebna, pošto je svu svoju podelio. Otišao je do porodice kojoj je najviše pomagao i koja je sada lepo živela moleći ih da mu pomognu, no oni su ga hladno odbili pod izgovorom kako je i njima jako teško. Od jedne do druge porodice, nekada bogat čoovek bio je sam i smrznut . Tiho i mirno je umro u jednoj malenoj ulici. Niko nije hteo ni da ga pogleda, a kasnije ga je sneg pokrio i sakrio od pogleda.
Bila je to mračna priča, nisam ni sigurna da ima srećan kraj, ali dečica su zaspala. Napolju je padao snažan sneg i kroz ppolupano prozorsko okno ulazio u prostoriju. Nadam se da ćemo i svi mi doživeti jutro.

уторак, 15. мај 2012.

Plivanje

 Lako je plivati u čistoj letnjoj svetlucavoj vodi. Uživati u njejoj mekoći i mirisu. Ne poželim da je napustim iako je vremenom postajala crna od katrana i nafte. Morala sam otići. Kasnije, dođoh u Grad koji je trebalo da isuši svu prljavštinu  u kojoj sam se nalazila. Da mi ulije malo nade u pronalazak svog mesta na ovom svetu. Nažalost, bila je to velika i mutna bara koja smrdi i pohranjuje i mrtve i žive podjednako. Plaivala sam ja u toj bari, po smetilištima i pijacama, smrdljivim ulicama. Bolesno sam držala glavu da ne padne, da ne završi u tom mulju na dnu. O, tako sam se plašila stvorenja koja iz mraka jedu sve i svakoga. Nekada je život bio beskrajno dubljenje sebe, ljuštenje svesti i savesti sve dok ničega od mene ne ostane. Odbijala sam, plivala, bivala udavljena i ponovo izlazila na površinu. Talasi su zaoljuskivali maoje modro lice, osećala sam na sebi smrad kanalizacija i buku grada.
 Jednom sam naišla na još jedno vodeno stvorenje, u istom smo pravcu gledali i ka istim izlazima plivali. Zajednički smrad mi nikad nije smetao, ali ono je jednog dana postalo ljubičasto od isparenja i buke i ostavio me. Čak sam i slabje počela da vidim od isparenja, pa je svet postao mrlja. Polako sam tonula u vodu, niko mi nije mogao dati ruku, kao da ih niko nije imao. Imala sam osećaj kao da napokon uživam u toj vodi oko sebe, da  je udišem potpuno i iskreno jer više ne želim napolje. Dajte mi mira, samo vas to molim, ako nisam znala sa talasima da se izborim, nek mi makar mir i mračno dno ostanu. Samo vas to molim...

среда, 2. мај 2012.

Deca mraka

-Kako bi me ubila da moraš? Da je iz nekog razloga moja smrt neophodna.
-Mislim da bih te ugušila jastukom, ali bih u tom trenutku insistirala da me ti na neki način kolješ. Drugačija smrt ne bi imala smisla. Moramo biti jedno drugom za vratom i u smrti.
-Znači išla bi tamo sa mnom? Ne bi me pustila da idem sam?
-Pustila bih te, ali ne dopuštam ti da saznaš smrt pre mene. To mi je na tako mnogo načina nedopustivo. Toliko smo mnogo stvari saznali zajedno i smrt deluje kao logičan nastavak tog niza.
-A šta bismo sa ostalima?

Sedeli su na staroj fontani iz koje je još pokoja kapljica izlazila. Oronuo i stari monument uzdizao se u znak pobede u nekom starom ratu. Ko je još čuo za pobedu sa žrtvama? Stotine hiljada ljudi da život za neku suludu ideju i onda to istoričari nazovu pobedom. U ratu nikada nije bilo pobednika i ova fontana pokazuje da i pobede stare i raspadaju se, nestaje život iz njih. Na malenom grafitu u unutrašnjosti fontane pisalo je: " Kada ti život da zajam, zalog je uvek tvoj život". Niko ga nije razumeo, ali osećali su neku odistinsku strahotu svaki put kada bi ga pročitali. 
Priča se nastavila: 

-Kojim ostalima? Ljudima?Pa oni nisu kao mi. Naprosto su obični i smrde.
-Zaista to misliš? Meni ništa u vezi sa mnom ne izgleda specijalno i posebno. Mi nismo tragični junaci današnjice, nismo heroji, pali anđeli ili junaci. Mi smo deca Depresije i Novog doba, običnost je naša priroda. Ti to ne vidiš, a tako je jasno. Misliš da si potpuno individualizovana, a zapravo te ti nagoni čine istom sa toliko drugih ljudi. E, draga moja, nije tebi ništa jasno.
-Ja...pa nekako...Čekaj!
-Čekam.
-Šta hoćeš od mene?
- Više ništa. Ne želim više ni da me ubiješ.
-E, pa videću ja tu smrt pre tebe i onda će mi sve biti jasno.
-Misliš da će ona da ti donese sve odgovore?
-Bar ću po njoj biti posebna.
Bacila se pod voz. Onaj spor, previše težak za svoje godine. I u tome nije bilo ničeg posebnog. A on? On je nestao sa prvim svetlom i kao da ga u ovom svetu nikada nije ni bilo.


недеља, 22. април 2012.

Zagubljeni

Oko sebe je osećao zvuk. večna dinamika života dobila je svoj oblik: svi su skakali, vrištali, gurali se, pričali, pušili, ljubili se, pili. U toj dvorani svako stvorenje našlo je svoje mesto, jedno veliko pleme koje se moli velikom čoveku koji ispred njih sija u svetlu lasera i reflektora. Buka i dalje. Sada skoro više i ne može da čuje koliko ga uši bole i peku. Pokušava da zaboravi na sebe, da se pomeri iz svog tela, da se prepusti plimi buke i pokreta. Pokušavao je, ali nije mogao. Držao se za sebe i plašio da ako jednom pusti, više neće moći da se vrati. Bilo je to duhovno samoubistvo. U lažnom kolektivu poništiti sebe, zaboraviti i ostati ljuska. Pokušao je ponovo. Ovog puta jače, više i sa voljom da uspe. Još alkohola, još buke, skakanja, još tableta, još zaborava. Turdio se da isprati svaki ton tog haosa, svaki nadražaj je osećao u svojim kostima. I onda, lagano i bez najave, ugledao je svetlost veću od svih ostalih, onu koja zaslepljuje i veselo počeo da igra u njenom ritmu. Osećao je olakšanje i mir jer je napokon došao do nivoa prepuštanja i brisanja svesti. 

Kasnije su ga našli na podu, izgaženog i izlomljenog jer ga drugi nisu ni videli. Imao je osmeh na licu kao da je želeo da mu se to desi. Svi su bili u čudu, kao da niko nije znao šta se desilo.

уторак, 10. април 2012.

Zvali smo je Dora

Zvali su je Dora i niko nikada nije saznao kako se zaista zove. I deca iz komšiluka, drugarice sa fakulteta, mama, brat, prodavačice u supermarketu i kondukteri u autobusu. Nije bila iz velikog grada, živela je u jednom manjem, zelenijem i pomalo čudesnom mestu.Bila je sitna i niska, sa mnoštvom crnih kovrža i vatrenim zelenim očima. Nije bila lepa, nije bila fotogenična, ali je svako koje znao pamtio njen lik do kraja života. Nosila je martine i stare široke majce svog brata. Kada je bila tinejdžerkabila je buntovnik, zamerala se svima, povlačila u sebe i mrzela čitav svet. To je bila ona. Kasnije, kada je postala gimnazijalka, umirila je svoju prirodu, okružila se nekim finim društvom i počela da radi na sebi. Odjednom je neka slatkoća izašla iz nje, neka milost kojoj niko nije znao uzrok. Ali ono što je bilo najgore vezano za tu mi milost- bila je laž. Foliranje je ono je mala Dora naučila. Naučila je da ogovara, da laže, da izmišlja i smišlja priče o sebi, a i o drugima. Isprva niko nije želeo da prihvati tu činjenicu o Dori jer je ona bila tako mila, a opet, svi su znali da je to samo fasada, samo pokrov. Počela su da isplivavaju neslaganja u pričama, ona je počela da se druži sa popularnim momcima u školi i navukla na sebe bes. Snažan srednjoškolski bes može biti ubojito oružije, no Dora mu se oduprla. Neki su uvek verovali u njenu dobru stranu i nekako se trudili da samo tu stranu i vide. A imala je Dora tajne, bila je jako ambiciozna, ali ne na onaj otvoren način, kako smo navikli da viđamo ambiciju, već pritajeno, tiho, ali stameno. Na fakultetu je bila odsutna, daleka, pa ipak je volela da se njena reč uvek čuje. Volela je da besedi i da uživa u svom glasu, u sebi i svojoj pojavi. Umela je ona da pleni, da privlači pažnju, ali umela je lako i da gura od sebe. Da okreće glavu i ignoriše. Sve je to Dora znala i sva je bila satkana od antagonizama koji se svakodnevno u njoj prepliću, bore, satiru, ali preživljavaju samo da bi se i dalje borili. Trebala joj je ljubav i tražila ju je na mestima na kojima nije mogla da je nađe. Tražila je slične sebi, a zapravo znala da joj treba neko drugačiji. Nije joj maleni grad bio dovoljan, tražila ga je na internetu. Pojavio se on koji se opraštao od ovog sveta. Smrt ju je privukla i vezala za njega. Bolovi se nađu, prepoznaju i često jedan u drugom nađu oslonac. Tako je bilo i sa njima. Želela je zvezde, a ne njihovu prašinu. Borila se svakog dana. Niko nikada nije mogao da je shvati do kraja, uvek je igrala uloge, ali ponekad, jedna od tih uloga bila je i njeno pravo lice.Ponekad, rekla bi nešto što niko od nje ne bi očekivao, a što je moglo sa njom da se poveže. Kažu da je čudna. Da nikada nije pretsala to da bude.

недеља, 1. април 2012.

Telefonski poziv

Halo?
Dobar dan, gospođo.
Dobar dan. izvolite?
Imamo jedno obaveštenje za vas.
Rcite?
Vaš sin je mrtav.
MOLIM?
Da,da. Desio se požar u pekari u kojoj je jeo burek posle treninga i nije moga da izađe napolje.
VI SE ŠALITE???
Ne, nažalost. Ja sam Smrt, pa Vas zovem da pitam da li mislite da je dobro da se ja staram o njemu ili da vam ga prepustim na još neko vreme?
VI STE NEKI LUDAK? ZVAĆU POLICIJU!!!!!!
Jao , ne ponovo. Gospođo, lepo Vas pitam, mislite li da je to pametno? Imam previše dece na svojim plećima ovih dana, a nije to lak posao, ja moram da ih čuvam pošto su im roditelji još tamo dole. I da znate, nisu svi baš tako fini kako izgledaju. Zbog toga Vas molim da mi pozitivno odgovorite, da znam šta mi je činiti. Da li razumete?
Paaaa.....valjda....
I?
Naravno da želim da se staram o mom detetu još mnoogo godina.
SIgurno? E, odlično. Drago mi je da smo to sredili.
Dobro...
Rekao bih vidimo se, ali nećemo sada o tome, nezgodno je.
Šta će biti sa mojim sinom????
Sve je sređeno!
tututututututututu....

Pola sata kasnije.

Halo?
Dobro veče. Gospođa Markić?
Da?
Zovem vas iz Okružne bolnice da vam javim da je vaš sin kod nas.
Šta?
Da,da. Doveli su ga pre sat vremena, ali je bio u komi pa nismo stigli da ga identifikujemo. Borio se za život i kada smo pomislili da ga gubimo- vratio se i probudio. Imao je mnogo sreće.
Pa...ne znam šta da kažem. Ja dolazim za deset minuta, a detalje ćete mi objasniti.
Naravno.
tutututututututu.....

I nema ga...

Sećam se gomile ljudi koja je plakala...
Sećam se hladnog vetra koji je duvao sa svih strana...
Sećam se mraka koji je nadolazio, hladnog i beznadežnog, a mi smo stajali , kao da su nam sve bogove oduzeli i sada smo sami na ovim svetu. Sa bogovima je otišla i nada, vera, aljubav ih je pratila. Mnoštvu, sa oborenim glavama i tihim glasovima, mnoštvu više ništa nije ostalo. Izgubljeno pleme bez cilja, postojanje nam je obesmišljeno. Vetra duva dok svi mirno stoje. Duhovima treba dati tišine da se dostojanstveno vrate na mesto večnog počinka. Tamo će ih naši preci dočekati sa još većom radošću od ove naše beskrajne tuge. Oni će tamo videti smisao koji  je za nas misterija i koji nas svojom tajnovitošću ubija. Biće im bolje van ovog paklenog života i besmisla. Hoće.
Točak se i dalje okreće, danteovske muke nikada neće prestati, dani će biti sve gori, vreme nepodnošljivo i ubitačno. Uništavaće nas malo po malo, spirati sa nas slojeve, ideje, osećaje, dok ne napravi od nas uništene i malo vredne lutke koje ne osećaju ništa. I tako ništavne, progutaće nas mrak. Sklopićemo ruke svesni da ništa nismo uradili, da je sve bilo uzalud. Postojanje nam je dato da bismo ga lako izgubili. Život nam samo ispadne iz ruku i razbije se na hiljadu sitnih staklenih komadića. I nema ga. I nema više ničega...
Svi znaju da je bilo dima. Oblaci gustog i crnog dima uvijali su se nad mladim životima, zatočenim u zapaljenoj zgradi. Svaka sekunda značila je život, značila je nadu da će košmar proći. Nije se moglo disati, govoriti, vikati, sve je prekrila tama zatvorenih očiju. Pokušao sam da nađem svoju devojku, verenicu i da je izvedem napolje, ali pluća su mi otežala, nisam video nikoga oko sebe. Puzao sam koliko sam imao snage i gutao ono malo kiseonika na koji sam naišao. Pao sam. Mislim da je ovo bio kraj puta. Rešio sam da sačekam vatrogasce da me iznesu. Nažalost, oni su došli prekasno...Kako tužan način da okončate svoj život...Kako sam samom sebi strašan kada gledam svoje mrtvo telo u oblaku crne magle...

петак, 30. март 2012.

Pasji život

Kao pas kada ide ulicom i njuška svaki ćošak, tako se jedan mrki radnik grdskog zelenila vrzmao po centru mog grada. On je svako ga jutra uredno sedao na stepenice u mom ulazu, pio kafu i pušio cigaru. Svaki dan isto. Posle bi krenula njegova besomučna potraga za papirima, kesama, ostacima nečijeg života koje bi on sakupio. Ono što niko nije znao o njemu je da je bio strastven kolekcionar stveri koje su odbačene. Kišobrane i rukavice marljivo je čuvao i , ne dopuštajući im da nestanu i odu sa ovog sveta, on ih je nosio sa sobom , na sigurno, gde će im biti bolje. Uvek se on držao po strani i kako je običaj u gradu, ljudi ga nisu ni primećivali jer jedva da su primeivali jedni druge. Mudro je on sakupljao i stari karton, plastiku i papir i nosio na reciklažu.
Jednog dana, našli su ga u kontejneru, ubodenog na tri mesta. Bilo je tu mnogo policije, okupljenih komšija i prolaznika kojima ništa nije bilo jasno. Dokazi su bili jasni. Našao se ovaj jadaqn čovek izmađu dve grupe huligana u ranim jutarnjim časovima. Prvo su se sa njima igrali i kada je pokušao da im lepo kaže da ne moraju to da rade, da pogledaju njegov primer, jadan, ali pomena vredan. Oni su se samo nasmejali i da bi ga ućutkali i primili novog člana u klan, morao je nevin čovek da strada. Niko ne zna gde je sahranjen niti da li je imao porodicu, ali posle je po centru bilo kartona i rukavica mnogo više nego pre i svi su ga, osim uličnih pasa koji zavijaju pored njegovog kontejnera, zaboravili.

среда, 28. март 2012.

Pismo u sajber boci

Dragi prijatelju,
Uvek nam pisma teško padaju. Nismo mi za taj vid komunikacije. Razgovori lice u lice su nam uvek sa lakoćom dolazili, ali pisma ne. No, nikada to nismo jedno drugom zamerali. Takav je život, nikada ne možeš sve da imaš ni sve da dobiješ.
Pišem ti jer trenutno ne znam kako do tebe da dođem, a iskreno se nadam da ovaj mail i dalje proveravaš. Ako to nije slučaj, bar ću izbaciti iz sebe sve ono što želim da ti kažem, pa neka ta poruka pluta po sajbersvetu, meni je svejedno. Koloko god bih volela da dobijem odgovor, isto toliko ga i ne očekujem.
Pričao si mi nekad davno priču o dečaku koji nije imao slobodnu volju, kome su svi drugi krojili život, a on je apatično sedeo i gubio se u tom velikom svetu. Nije imao oslonac, nije imao ljubav, nije čak ni snove imao jer su mu delovali previsoko da bi ih sanjao. Bio je setan i tužan, u sebi je vrištao od bola i nemoći, ali napolju ga niko nije čuo. Mada, mislim da sam na momente čula taj maleni glas i pokušala da mu pomognem, ali nije mi bilo dozvoljeno. Priznajem, često se setim tog radoznalog dečaka koji je bio uplašen i zapitam se da li je uspeo...
U beskrajnim šetnjama i rzagovorima koje smo vodili uvek sam videla šta sve taj dečak može, pomalo se i divila svim visinama koje može da dosegne, a sa druge strane, bila rastužena kada sam shvatila koliko se on skriva, koliko dopušta drugima da ga guše.
Sve što mogu da poželim je da vidim jednog dana tog dečaka sa osmehom (koji nikada pre nije imao), da vidim u njegovim očima želju za životom i impulse koji će ga voditi i beskraj, jer on to zaslužuje. Sebi smo uvek najveći neprijatelji, ali i najveće podrške. Kao i u životu i sa sobom moramo biti na istoj strani.

diši duboko i gledaj oko sebe!

malom dečaku "sa ljubavlju i mučninom",
 Esme

недеља, 25. март 2012.

Drama u jednom činu

Bila je to jedna malena drama. Dovoljan je bio samo jedan čin koji je istovremeno bio i kulminativan i bun obrta, a zapravo je bio rasplet koji ih je razdvojio. Sedelo je dvoje ljudi i gledalo se u oči. Reči koje su izlazile iz njenih usta bile su pozadina tog dramatičnog pogleda, očiju koje su napokon bile iskrene.
Iza njih dvoje, kao monument, stajale su tri  grandiozne police sa knjigama.  Biseri svetke književnosti spavali su na tim monumetalnim policima i predstavljali ukras u toj velikoj i prostranoj sobi. One su bile scenografija i slušale su kako se ta veza cepa, svakim danom sve više i kako nestaje toplina iz te velike prostorije. To su bile njegove knjige, čuvena biblioteka ped kojim su se svi klanjali, a koju je on gradio decenijama. Policu je bila pokazivana svima, hvaliljena i dopunjavana novim naslovima, izdanjima i skupim edicijama.
Ona je godinama nosila jednu veliku masku koje je odjednom na njoj otežala i počela da puca. Pucala je polako, godinama su se nazirale krhotine, da bi, konačno, ona pala sa njenog tela i otkrila je. To je bio zaplet.
Počela je da mu govori, da mu se posle toliko vremena otvara i da mu govori istinu, jedinu pravu. Nadala se da će joj nešto reći, ali on je samo uredno ćutao. Priznala mu je da je znala za sve njegove prevare i posrnuća, ali pošto se on stalno vraćao pomislila je da je ipak voli. On je i dalje ćutao i oči okrenu ka polici sa knjigama. Izgledao joj je tada poput lutke koja ništa ne oseća i koja gleda kroz nju. Ništa on nije razumeo, samo je čekao da završi. U naletu nemoći i bola koji je osećala, želeći da ga bar fizički povredi, jurnula je ka polici i uzela prvu knjigu koja joj je pala pod ruku. Bacila je jako i udarila ga u rame.Shvatila je da se uvek vraćao zbog svojih knjiga i police koju voleo više nego bilo koga na svetu. A ona je za njega bila samo osoba koja je u tom stanu živela sa Njim i knjigama.  Osećajuću olakšanje počela je da vadi jednu po jednu knjigu i u besu ih bacala po sobi, po njemu, po čitavom životu u kome se našla. Bila su to dela Šekspira, Homera, Crnjanskog, Disa, Petrovića, Albaharija, Stankovića, Pavlovića, Raičkovića, Krleže, Čehova,  Getea, Selindžera, Miltona, Junga, Dostojevskog i još mnogih drugih razbacana po podu. Otvorene knjige oživele su samo da bi učestvovale u ovoj drami, da bi od nekada urednog stana napravile ratište na kome nema pobednika jer su svi poraženi. Ona je ležala očana i uplakana u toj hrpi bačenih i izgužvanih knjiga, a on je i dalje ćutao. Lagano ustajući i ukočeno se krećući se prema vratima, preskakao je povređene knjige i tiho patio zbog njih, ne zbog Nje. Vrata su se tiho zatvorila i ostala je sama sa takmacem sa kojim se bori već godinama. U glavi joj je napokon sve bilo čisto i samo je nekoliko pokreta bilo potrebno da knjige počnu da se gube u oblaku dima. U gomili spaljenog papira našli su nju kako čvrsto drži "Božanstvenu komediju".

четвртак, 22. март 2012.

Maloletnici

Danas sam upalio kompjuter kao što ga i svakog dana palim. Prvo upalim dugme, pa kada krene zujanje udarim ga sa leve strane, kada zujanje malo utihne udarim ga još jednom i on počne da prede kao malo robotsko mače. Tako se moj kompjuter i ja družimo. Mada, znam da njegova nije da mi bude drug. Plemenitost njegovog poziva ogleda se u kontroli. Svakodnevnoj, sigurnoj, čvrstoj kontroli svakog mog pokreta i misli na koju sam svojevoljno pristao. Bolje da neko vodi računa o meni nego da zalutam ili slučajnoo uradim nešto loše. On je poput majke koja nadgleda svoje maleno i slabašno dete i strahuje za svaki njegov korak. Nazvao sam ga Roby po priči koju sam kao mali čitao.
No, moj Robi bio je predivna mašina. Svaki dan on je slao informacije o tome koliko sam uzoran građanin centralnom Telu i hvalio me kako imam uredne profile na internetu, pristojne fotografije i kako su svi moji kontakti isto tako fini i primereni. Divota jedna. Sitem je postojao i radio kao sat. Da, radio je sve do jednog dana. Tog kobnog jutra naišao sam na tekst nekog internet naučnika koji je predložio da centralni sistem prestane da postoji i da svako od nas počne sam da donosi odlike o tome šta je dobro, a šta loše po nas na mreži. Osećao sam se kao da mi je neko pomerio tlo pod nogama. I zaista, kada sam pogledao i promislio, po tlu je trebalo hodati, a ja, ja nisam znao kako.

четвртак, 23. фебруар 2012.

Ubili su ga ciglama, crvenim ciglama...
Onaj osećaj ubijenosti niko nam ne može oduzeti. Baš niko. Naše je pravo da se osećamo poput zgrada koje se raspadaju i urušavaju. Pitanje je da li smo bolje i zaslužili...
Sedela je na nekoj polomljenoj stolici. Prazna i umrtvljena pušila je cigaru i gorko ćutala samam sa sobom. Nekada su njeni snovi bili veliki, ciljevi sjajni i naivni, jer bila je previše mlada da bi shvatila težinu ovog pasjeg života. Sada joj je kasno da sse vraća, da počinje iznova jer ljudi se navknu. Da, naviknu se na loš život, na mučenja, besparicu, na degradaciju, mutne poglede. Niko pored nje nije prošao kao pored normalnog bića, dostojnog. Stigma je pratila svuda. Imala je utisak da poput životinje miriše drugačije nego drugi i izdvaja se. Evo, ona devojčica ju je pogledala sažaljivo , a njoj je došlo da se tu, na tom mestu ubije, jer posle nje traga psatati neće. jedna soba, do pola napunjen ormar i nijedna valjana uspomena. Nema ništa čemu se može okrenuti. Samo praznina zjapi u njenom sećanju od kada je otišla od kuće, samo bol je ostao. Ulice i stranci postali su njen dah, život i smrt. Kasno je shvatila da je teško biti sam i iskorišćen. Mutna reka tekla je iza njenih leđa, ali ona je nije čula, samo je poželela da zaplovi njenim talasima i oseti se slobodno i čisto, da, napokon čisto...

петак, 17. фебруар 2012.

Auroboros

Bio  je to svet koji ne postoji , niti je ikada postojao. Neviđen i nedosanjan kako bi valjalo, paradoksalan van svih očekivanja.Polidimenzionalnost nikada nije bila toliko razumljiva jednom sićušnom ljudskom mozgu, pa opet ga je svečano progutala.Puls.
Sva znanja i neznanja su postala jedna gadna smesa misli i zaključaka, kao je da je neko izmešao uzroke i posledice, praveći od naše lepe vremenske linearnosti haos.Puls.
Zvali su ga Veliki Haos ili Novi Početak, mada to ionako više ništa nije nije značilo. Auroboros je završio svoj krug.
Sva čula osećala su samo moćni puls. Svetlost i tama igrale su gutajući jedna drugu, izvijajući i lomeći svoja krhka tela. Veličansvetnog li prizora...
Relativnost odjednom postaje slučajnost, da bi se na kraju tog mučnog puta nazrela velika istina, spoznaja neznanog, a opet toliko bliskog koda od koga smo stvoreni. Puls.
Kolektivno sećanje i kolektivna vizija slažu onu ogromnu sliku sastavljenu od manjih, naizgled nebitnih. Slagalica dobija svoj oblik, teksturu, ali je ipak gubi u nepreglednosti postojanja. Puls.
Ose bivaju pomerene, načete, sistemi se urušavaju da bi na njihovo mesto došli drugi koji ne znaju za prave linije, za koordinatne sisteme, već samo za Puls.
Muzika probija sve barijere i izlazi i svakog kutka kako bi se na jednom mestu svi izgubljeni taktovi spojili u jedan. Muzika sfera. Poput stare priče, izrečene, pa ubrzo zaboravljene u vrtlozima neistina i zlosti. Melodija koja gradi, pod kojom čitava carstva materije nestaju. Vrhovni princip života. Puls.
Nada se gasi, napokon je puštena da umre i u tom slavnom trenutku ona rađa Ubeđenje. Ona je bila crvena nit koja je vodila ka rođenju novog, poput mrtve zvezde čija smrt je odgođena, a sada ona dobija slobodu da se rasprsne i rodi novu, mladu nebulu. Puls.
Novo postojanje. Spiranje i očišćenje. Poslednji Puls.
Početak...

Probuđene iz nekog magičnog sna, majka i ćeka polako ustaju iz svog kreveta i upućuju se ka kupatilu. Usput, televizor je počeo da ispušta zvuke iz dnevene sobe u kojoj je spavala baka. Sve su sanjale isti san, ali su bile nevoljne da o njemu govore. Nisu svi snovi za priču. Prenašminkana voditeljka vesti obznanjuje:
-U petak, 12. decembra, prema verovanjima mnogih kultura, pretežno sa Američkog kontinenta, doći će do tzv. zatvaranja kruga zmije koja je prema njihovim verovanjima označavala galaksiju Mlečni put. Oni su verovali da kada zmija samoj sebi pojede rep, galaksija će početi da se rotira u suprotnom pravcu što će izazvati promene magnetnog polja Sunčevog sistema, kao i svih sistema unutar naše galaksije. Veruje se da mi na Zemlji nećemo skoro ni osetititi promenu ugla rotiranja do koje će doći. Vlade sveta pozivaju narod da ostane miran jer je sigurno da neće doći ni do kakvog kraja sveta i da ljudi nastave sa svojim uobičajenim nedeljnim aktivnostima. Vesti iz sveta...




понедељак, 13. фебруар 2012.

jedna mala sekunda

This could  be paradise...
Stojala je na samoj ivici. Dalje se nije moglo. Samo je videla nebo pred sobom. Veliku plavu plavu prazninu, svečano ruho ovog sveta videla je svuda oko sebe. osetila je vetar u kosi  videla je zvezde koje sijaju poptu starih božanstava koja gore večnim vatrama. Bio je velik trenutak, tren posle koga ona više neće biti ista, čak će se i ovaj svet promeniti.Ona sada napušta sve one do kojih joj je stalo, ide u predele o kojima je slušala, ali kojih se pomalo plaši. Zatrvorivši oči, i napunivši pluća ona se bacila u veliko plavetnilo i na svojim krilima snažno počela da se bori sa vazdušnim strujama. Ja sam videla kako je jedna mala ptica poletela sa velikog drveta oraha pored mog prozora i za mene je to bila jedna sekunda mog života, trenutak koji je već prošlost. Za nekog drugog, ta sekunda je ponovno rođenje, preobražaj i novi život. Eto šta sve stane u jednu sekundu.

Sve njegove tišine

Bio je to jedan običan par. Ležali su u u krevetu i ćutali baš onako kako to zaljubljeni čine, sa mirom i razumevanjem. Bio je tren, samo sekunda postojanja koje više nije imalo uobičajene dimenzije, ali najbitnije u tom trenutku je činjenica  da je bio prkinut, pocepan i nepopravljivo polomnjen. Prvo je Ona počela da priča kako je toga dana neka žena u redu u prodavnici ispustila flašu vuna koja se na sve ostale prosulaa, pa je onda prešla na mnogo "značajnije" teme poput novih popusta u gradu ili knjiga koje je videla u izlogu knjižare toga dana. On je su svojoj glavi čuo samo brbljanje, samo neartikulisanost svemirke muzike koju je do malopre imao u ušima. Svako silom borio se da je zadrži, da to veličanstvenoj melodiji ne dopusti da ode, da nestane u buci svakodnevice. Ona je radila sasvim suprotno- prekidala je tu muziku. i u tom pokušaju da je ne čuje, da zaboravi na njeno prisustvo i pokuša bar malo da se odmori, a ne da sluša njen, ponekad uznemirujuć i iritantan glas. Ipak, pored svega, on je nju voleo, ali na potpuno drugačiji način nego što bi ona volela. Ta ljubav egzistirala je, ali u različitim dimenzijama, bez tačaka preseka. Zanesem svojim mislima, On nije čuo kako ona govori da ne oseti njegovo prisustvo u vezi, da joj je dalek i da je pronašla nekoga ko nije toliko izuzetan kao on, ali da je bar sluša i da će da ode sa njim. Rekla mu je da mu želi sreću, ali da je on nikada neće pronaći u toj veličanstvenoj melodiji tišine, već upravo u svim ostalim. Znala je Ona da ga u dubuni ne razume i da verovatno nikada nije, ali u tom momentu rastanka, koji je bio više njen nego njegov, prozrela ga u poptpunosti, no to je već tada izgubilo svako značnje. Gledajući u tavanicu, nije ni primetio kada je ona otišla, nije video kada je uzela nekoliko knjiga sa police, svoje maleno crveno jastuče, jednu majcu, nekoliko ukosnica i ostavila mu knjuč na gomili časopisa. Ne, on je i dalje bio unutar sebe, čvrsto začauren i nesvestan dimenzija vremena i prostora. Tišina mu je napokon odvanjala u ušima i posle dugo vremena On se osetio ispunjenim.

недеља, 8. јануар 2012.

Novogodišnji dan

Bila je Nova Godina u gradu koji može biti baš vaš, običan, svojim stanovnicima poseban , ali drugima jedan od mnogih koje će obići, o kome će čuti neke pojedinosti, malo ga razgledati i onda ući u autobus. Oova priča se ne bi desila da je sve išlo svojim tokom, kao ni sve ostalo što nam se dešava u životu. Ostala sam sama u gradu, pokušavajući da dozovem u sećanje ulicu u kome je autobus bio parkiran , ali avaj- nisam mogla. I tako, šetajući izgubljeno, ali čudnovato srećno naiđoh na jedan podhodnik. Među svim tim ljudima koji su promicali pored mene ne gledajući ni u šta sem u svoje dragocene poklone i najlonske kese, ugledah jednog tužnog i prljavog dečaka kako sedi na trotoaru. Sedeo je kao da je to bio wegvo izbor, govoro gordo je govorio hvala kada mu neko udeli mrvu novca. Bio je nadmen, što me je neopisivo iznenadilo. Dok sam promišljala kojim putem da krenem, kroz taj podzemni hodnik koji će me odvesti ko zna gde ili u ogroman i sjajan šoping centar gledala sam tog neobičnog dečaka i tužnog dekicu koji se namestio baš naspram dečaka. Koliko je bio stariji , toliko je bio i prljaviji, iskrivljeniji i očigledno bolesniji taj siroti deka koji je verovatno bio dečak nekada. Ta paralela mi se svidela; njih dvojica su imala priliku da vide svoju prošlost i budućnost. Gledali su se tako, prećutno složili da su tu isitm poslom i neočekivano počeli da razgovaraju kao da ulica i ljudi ne postoje, kao da je sve to samo scenografija njihove životne drame.
Deka je prvi progovorio:
-Šta to radiš. sinko? Zašto sediš tu?
-Pa sedi mi se!-odgovorio je arogantno dečak.
-Zašto ne nađeš posao i pobegneš od ove muke? Vidi mene. Sam sam , bez ikoga, samo čekam da padnem negde na ulici i da se ne podignem. A ti? Život je pred tobom.
-Nema za mene života. Kakv zanat, kakav posao...
-Pa imaš još mnogo vremena. Ja sam star, ko bi mene primio na posao? Niko , baš niko.
-Ne volim ja školu. Pusti me na miru. Star si i ne znaš šta pričaš.
-Pa vidiš li kako me svi gledaju kao đubre? Hoćeš li da i ti tako završiš? U kontejneru? Bolestan i smrznut? E, mali, poješće te godine...
-Neka, neka me što pre pojedu. Ne trebaju mi.
-Pa šta ti treba...Ne mogu da te gledam kako praviš iste greške. Nemoj, molim te.
-Treba mi majka koje me je napustila, treba mi kuća koju nemam, treba mi oko koje su mi uzeli jer im nisam doneo pare. Pusti me stari, ne znaš ti ništa.
Starac je ućutao i pogledao me. Tek tada sam shvatila da zurim u njih dvojicu i pomno slušam o čemu pričaju. Pogledao me je toliko tužno i nemoćno da nisam mogla da izdržim i otišla sam. Ušla sam u mračni podhodnik i nestala među ljudima kojima je toga dana bilo važno da kupe poklone, da spreme večeru svojim prijateljima, deci, porodicama. Jedno dete tog dana nije imalo večeru, nije dobilo poklone i nije znalo za nežnost. Stomak je počeo da me boli, u glavi mi se vrtelo jer sam znala da on nije jedini dečak koji je sam ovog dana i iako sam pobegla na ovo putovanje da bih to zaboravila, i ja sam poput njega bila sama. Nas troje na tom malenom trgu  bili smo sami i iako su nas delili društveni status i poreklo, znala sam tačno kako se osećaju ta dva čoveka jer ja sam bila karika koja ih je povezivala, ja sam posedovala usamljenost srednjih godina koja je bila podjednako strašna kao i njihova, samo smeštena u drugu životnu fazu. Bio je to novogodišnji dan, čist,  kada sam upoznala ovaj svet malo bolje, a sa njim i sebe.