недеља, 22. април 2012.

Zagubljeni

Oko sebe je osećao zvuk. večna dinamika života dobila je svoj oblik: svi su skakali, vrištali, gurali se, pričali, pušili, ljubili se, pili. U toj dvorani svako stvorenje našlo je svoje mesto, jedno veliko pleme koje se moli velikom čoveku koji ispred njih sija u svetlu lasera i reflektora. Buka i dalje. Sada skoro više i ne može da čuje koliko ga uši bole i peku. Pokušava da zaboravi na sebe, da se pomeri iz svog tela, da se prepusti plimi buke i pokreta. Pokušavao je, ali nije mogao. Držao se za sebe i plašio da ako jednom pusti, više neće moći da se vrati. Bilo je to duhovno samoubistvo. U lažnom kolektivu poništiti sebe, zaboraviti i ostati ljuska. Pokušao je ponovo. Ovog puta jače, više i sa voljom da uspe. Još alkohola, još buke, skakanja, još tableta, još zaborava. Turdio se da isprati svaki ton tog haosa, svaki nadražaj je osećao u svojim kostima. I onda, lagano i bez najave, ugledao je svetlost veću od svih ostalih, onu koja zaslepljuje i veselo počeo da igra u njenom ritmu. Osećao je olakšanje i mir jer je napokon došao do nivoa prepuštanja i brisanja svesti. 

Kasnije su ga našli na podu, izgaženog i izlomljenog jer ga drugi nisu ni videli. Imao je osmeh na licu kao da je želeo da mu se to desi. Svi su bili u čudu, kao da niko nije znao šta se desilo.

уторак, 10. април 2012.

Zvali smo je Dora

Zvali su je Dora i niko nikada nije saznao kako se zaista zove. I deca iz komšiluka, drugarice sa fakulteta, mama, brat, prodavačice u supermarketu i kondukteri u autobusu. Nije bila iz velikog grada, živela je u jednom manjem, zelenijem i pomalo čudesnom mestu.Bila je sitna i niska, sa mnoštvom crnih kovrža i vatrenim zelenim očima. Nije bila lepa, nije bila fotogenična, ali je svako koje znao pamtio njen lik do kraja života. Nosila je martine i stare široke majce svog brata. Kada je bila tinejdžerkabila je buntovnik, zamerala se svima, povlačila u sebe i mrzela čitav svet. To je bila ona. Kasnije, kada je postala gimnazijalka, umirila je svoju prirodu, okružila se nekim finim društvom i počela da radi na sebi. Odjednom je neka slatkoća izašla iz nje, neka milost kojoj niko nije znao uzrok. Ali ono što je bilo najgore vezano za tu mi milost- bila je laž. Foliranje je ono je mala Dora naučila. Naučila je da ogovara, da laže, da izmišlja i smišlja priče o sebi, a i o drugima. Isprva niko nije želeo da prihvati tu činjenicu o Dori jer je ona bila tako mila, a opet, svi su znali da je to samo fasada, samo pokrov. Počela su da isplivavaju neslaganja u pričama, ona je počela da se druži sa popularnim momcima u školi i navukla na sebe bes. Snažan srednjoškolski bes može biti ubojito oružije, no Dora mu se oduprla. Neki su uvek verovali u njenu dobru stranu i nekako se trudili da samo tu stranu i vide. A imala je Dora tajne, bila je jako ambiciozna, ali ne na onaj otvoren način, kako smo navikli da viđamo ambiciju, već pritajeno, tiho, ali stameno. Na fakultetu je bila odsutna, daleka, pa ipak je volela da se njena reč uvek čuje. Volela je da besedi i da uživa u svom glasu, u sebi i svojoj pojavi. Umela je ona da pleni, da privlači pažnju, ali umela je lako i da gura od sebe. Da okreće glavu i ignoriše. Sve je to Dora znala i sva je bila satkana od antagonizama koji se svakodnevno u njoj prepliću, bore, satiru, ali preživljavaju samo da bi se i dalje borili. Trebala joj je ljubav i tražila ju je na mestima na kojima nije mogla da je nađe. Tražila je slične sebi, a zapravo znala da joj treba neko drugačiji. Nije joj maleni grad bio dovoljan, tražila ga je na internetu. Pojavio se on koji se opraštao od ovog sveta. Smrt ju je privukla i vezala za njega. Bolovi se nađu, prepoznaju i često jedan u drugom nađu oslonac. Tako je bilo i sa njima. Želela je zvezde, a ne njihovu prašinu. Borila se svakog dana. Niko nikada nije mogao da je shvati do kraja, uvek je igrala uloge, ali ponekad, jedna od tih uloga bila je i njeno pravo lice.Ponekad, rekla bi nešto što niko od nje ne bi očekivao, a što je moglo sa njom da se poveže. Kažu da je čudna. Da nikada nije pretsala to da bude.

недеља, 1. април 2012.

Telefonski poziv

Halo?
Dobar dan, gospođo.
Dobar dan. izvolite?
Imamo jedno obaveštenje za vas.
Rcite?
Vaš sin je mrtav.
MOLIM?
Da,da. Desio se požar u pekari u kojoj je jeo burek posle treninga i nije moga da izađe napolje.
VI SE ŠALITE???
Ne, nažalost. Ja sam Smrt, pa Vas zovem da pitam da li mislite da je dobro da se ja staram o njemu ili da vam ga prepustim na još neko vreme?
VI STE NEKI LUDAK? ZVAĆU POLICIJU!!!!!!
Jao , ne ponovo. Gospođo, lepo Vas pitam, mislite li da je to pametno? Imam previše dece na svojim plećima ovih dana, a nije to lak posao, ja moram da ih čuvam pošto su im roditelji još tamo dole. I da znate, nisu svi baš tako fini kako izgledaju. Zbog toga Vas molim da mi pozitivno odgovorite, da znam šta mi je činiti. Da li razumete?
Paaaa.....valjda....
I?
Naravno da želim da se staram o mom detetu još mnoogo godina.
SIgurno? E, odlično. Drago mi je da smo to sredili.
Dobro...
Rekao bih vidimo se, ali nećemo sada o tome, nezgodno je.
Šta će biti sa mojim sinom????
Sve je sređeno!
tututututututututu....

Pola sata kasnije.

Halo?
Dobro veče. Gospođa Markić?
Da?
Zovem vas iz Okružne bolnice da vam javim da je vaš sin kod nas.
Šta?
Da,da. Doveli su ga pre sat vremena, ali je bio u komi pa nismo stigli da ga identifikujemo. Borio se za život i kada smo pomislili da ga gubimo- vratio se i probudio. Imao je mnogo sreće.
Pa...ne znam šta da kažem. Ja dolazim za deset minuta, a detalje ćete mi objasniti.
Naravno.
tutututututututu.....

I nema ga...

Sećam se gomile ljudi koja je plakala...
Sećam se hladnog vetra koji je duvao sa svih strana...
Sećam se mraka koji je nadolazio, hladnog i beznadežnog, a mi smo stajali , kao da su nam sve bogove oduzeli i sada smo sami na ovim svetu. Sa bogovima je otišla i nada, vera, aljubav ih je pratila. Mnoštvu, sa oborenim glavama i tihim glasovima, mnoštvu više ništa nije ostalo. Izgubljeno pleme bez cilja, postojanje nam je obesmišljeno. Vetra duva dok svi mirno stoje. Duhovima treba dati tišine da se dostojanstveno vrate na mesto večnog počinka. Tamo će ih naši preci dočekati sa još većom radošću od ove naše beskrajne tuge. Oni će tamo videti smisao koji  je za nas misterija i koji nas svojom tajnovitošću ubija. Biće im bolje van ovog paklenog života i besmisla. Hoće.
Točak se i dalje okreće, danteovske muke nikada neće prestati, dani će biti sve gori, vreme nepodnošljivo i ubitačno. Uništavaće nas malo po malo, spirati sa nas slojeve, ideje, osećaje, dok ne napravi od nas uništene i malo vredne lutke koje ne osećaju ništa. I tako ništavne, progutaće nas mrak. Sklopićemo ruke svesni da ništa nismo uradili, da je sve bilo uzalud. Postojanje nam je dato da bismo ga lako izgubili. Život nam samo ispadne iz ruku i razbije se na hiljadu sitnih staklenih komadića. I nema ga. I nema više ničega...
Svi znaju da je bilo dima. Oblaci gustog i crnog dima uvijali su se nad mladim životima, zatočenim u zapaljenoj zgradi. Svaka sekunda značila je život, značila je nadu da će košmar proći. Nije se moglo disati, govoriti, vikati, sve je prekrila tama zatvorenih očiju. Pokušao sam da nađem svoju devojku, verenicu i da je izvedem napolje, ali pluća su mi otežala, nisam video nikoga oko sebe. Puzao sam koliko sam imao snage i gutao ono malo kiseonika na koji sam naišao. Pao sam. Mislim da je ovo bio kraj puta. Rešio sam da sačekam vatrogasce da me iznesu. Nažalost, oni su došli prekasno...Kako tužan način da okončate svoj život...Kako sam samom sebi strašan kada gledam svoje mrtvo telo u oblaku crne magle...