недеља, 24. јун 2012.

Kiklopovo oko

Ono vidi sve, svaki deo ovog surovog društva. jedno oko vidi više i dalje nego dva. Kome još trebaju dvaoka...prazna, bledunjava...dva malena oka koja tupo zure u velike ekrane sa kojih im naređuju šta da čine sa sobom. Ovo jedno može da sagleda sve i svakoga. I lako primeti ko laže, a ko ume istinu da lepo umota u ironiju. Kiklop jeste simbol zarobljenja, ali kako smo danas svi u iluziji da smo nekakvi moderni Odiseji, on nam je potreban - više nego što mislimo- da bismo preživeli. Bez kontrole ćemo se izgubiti, a sa njom će nam svet uvek biti tiranoidan. Ne vidimo dalje od svog nosa, a sa dva oka bismo trebali. Ko je ovde lud?

уторак, 5. јун 2012.

Pričaj mi

Pitali su me da im pričam priču. Neku običnu, rekli bi, neku uz koju je lako zaspati. Nažalost, nikada nisam mogla da se setim celih priča koje su meni pričali, pa sam ih izmišljala. Često bi reči izlazile same, bez moje kontrole jer pravih priča se više nisam sećala, pa sam pravila svoje, rogobatne, trapave, ali malenim okicama koje me gledaju u mraku zanimljive. Bile su to priče o oblacima koji su gledali šta se dešava na ovom svetu i sve češće plakali od bola, o drveću koje je umiralo od otrovne kiše, o životinjama koje su bežale pod zemlju da bi se spasle od zlih ljudi. Jednom, jedno maleno dete mi je reklo da im ispričam neku priču o ljudima.  To je bilo najteže, najbolnije. Ali da bih im ugodila, počela sam da gradim u sebi priču o onome šta su ljudi za mene, o njihovoj prirodi, o moći koju poseduju. Bila je to priča o jednom bogatom čoveku koji je hteo svima da pomogne. Živeo je u velikom zamku sa mnogo čuvara, ali i sa mnogo hrane i zlata. Siromašni su često dolazili po pomoć i on bi im udelio nešto hrane i pomagao koliko je mogao. Vremenom broj namučenih i gladnih ljudi bivao je sve veći, a bogati čovek je morao polako da prodaje svoje dragocene skulpture i nameštaj. Ljudi su ga voleli, hvalili i stalno dolazili po sve višee hrane čak i kada im nije zaista trebala. Polako, bogati čovek je krnjio svoje bogatstvo, čak je i došao u situaciju da mora svoju kuću da proda kako bi pomogao svima koji us to od njega tražili. Dok su se ostali bogataši držali po strani i čuvali svoje bogatstvo ljubomorno, on ga je nesebično delio. Malo po malo, dospeo je i on na ulicu, i postao veći siromah od onih kojima je pomagao. Sada je on bio taj kome je hrana bila potrebna, pošto je svu svoju podelio. Otišao je do porodice kojoj je najviše pomagao i koja je sada lepo živela moleći ih da mu pomognu, no oni su ga hladno odbili pod izgovorom kako je i njima jako teško. Od jedne do druge porodice, nekada bogat čoovek bio je sam i smrznut . Tiho i mirno je umro u jednoj malenoj ulici. Niko nije hteo ni da ga pogleda, a kasnije ga je sneg pokrio i sakrio od pogleda.
Bila je to mračna priča, nisam ni sigurna da ima srećan kraj, ali dečica su zaspala. Napolju je padao snažan sneg i kroz ppolupano prozorsko okno ulazio u prostoriju. Nadam se da ćemo i svi mi doživeti jutro.