четвртак, 30. август 2012.

Sanjam

Sanjala sam kako padaju ljudi. Padaju sa neba visokog i širokog. Padaju poput lake kiše, svi zajedno, laki i ne znaju da ih neće biti više nikada.
Sanjala sam nebo iza tih sivih lica, sivih ptica leda, što se širi iza njih poput prašnjavog platna, da ih pokrije kada padnu, sami u potpunu tamu.
Videla sam im oči koje su gledale u pod, samo dole, duboko u trbuh majke svoje, tu su nalazili brod koji plovi na one strane, davno zaboravljene, preko mora.
Kada bi samo znali, da su bogovi otišli još davno, da je pakao mesto ravno i crno, sa odjecima stare pesme koju su pevali tavno, veći od nas.
Oni su bili bolji od nas, negdašnji mi, naše krvi izvorišta, a i oni su pali, slavno, a mi padamo od kada smo postali mi, i otvorili te velike oči tužno.
Oni padajju poput kiše, mali , veliki, uplašeni, mirni, samo padaju. krv se lije po zemlji, dobila je svoje žrtrve, svoju decu je poput Medeje pojela. Tako je oduvek trebalo da bude.
Svetu je bolje bez ljudi i njihove krvi koja ga zagađuje. Kada svi padnemo, kada odemo iz ovog zatvorenog raja, Zemlja će ostati sama da se zaceli, da bude bolja majka, jednog dana, nekom drugom.