среда, 23. јануар 2013.

Prekidač ili kako sam spoznao sebe

Neverovatnio je koliko mali prostor koji mislimo da poznajemo može da iznenadi. Ja nikada nisam imao probleme u ovom stanu. Uvek je sve bilo na svom mestu, svetlo je sijalo na plafonu,  lampa je bila pored kreveta i jedna sveća je bila u kuhinji. Napolju je bilo uvek premalo svetla, premalo boja. Stan je bio kutija, jedna mala-velika kutija, moj svet. Znate kakav je osećaj kada taj stan u kome ste dobije vaše obrise i uskoro počinjete njega da osećate kao svoje telo. Ja sam znao da je ta prostorija moj organizam, moj život. Srce je kucalo u kuhinji. Tik-tak-tik-tak. Tost je bio gotov! Kucala je rerna koja me je obaveštavala da je nešto u njoj gotovo. Nisam znao šta je to. Klima naspram kreveta vršila je funkciju pluća koja su se duvala, punila vazduhom, a zatim ga izbacivale na mene. Shvatio sam da ja zapravo postojim kao PARAZIT. Nije ovo moj stan, moje mesto, ali van njega ja ne mogu. Živim li u SEBI ili SOBI, ja to više ne znam. Jedno e i jedno o prave veliku razliku. Vičem, vrištim, ali niko me ne čuje. Creva su mi se vukla po kupatilu, ono je bilo digestivni trakt,  pun smrada i kesa sa smećem. Nisam tamo išao često. Nadimao sam se od nervoze i klaustofobije. Imao sam osećaj da me neko posmatra, da me je rasekao i čeprka mi po organima. A opet, bio sam sam u stanu, u kuhinji, na izvoru života. Jeo sam svoj tost i ružnu kafu. Napolju je sijalo nešto, ali nisam bio siguran šta. Zaboravio sam koji je dan, a na satu nisam video brojeve. Verovatno ne vidim dobro. Doktor bi mi pomogao jer šta ako neki tumor raste u mojoj glavi pa mi zaklanja oči? Šta ako ne mogu od njega da vidim? Jao, pa ja nikada nisam bio kod lekara, nisam stvarno. Možda mi zubi ne rastu kako treba ili mi je bubreg zapušen? Ja to ne znam. A zaboravio sam koji je danas dan i nedelja. Sati prolaze, ali ja ne mogu da ih brojim. Počeo sam da gasim sve aparate po stanu, nerviraju me crvene oči koje me gledaju, kao da sam u nekom svemirskom brodu sa robotima koji žele da me prožderu. Da, da, toster me mrko gleda, a i šporet sija zlim očima, a ipak on ih nema. Hteo sam da se igram sa svetlom, da mu promenim boju, ali nije mi išlo. Bilo je isto, uvek svuda, pod krevetom, ćebetom, na podu. Reflektori su bili upereni u mene jer sam na jednoj velikoj pozornici.  Pogledao sam unaokolo želeći nešto da nađem i video neki papir. Bio je zgužvan i mastan, a na njemu je pisalo " Pritisni (pre)kidač." Zmaisli to- (pre)kidač! Šta bi bilo da se prekidač zove zakidač ili pokidač. Onda bismo verovatno išli u druge svetove pritiskom na pokidač ili bismo bili zakinuti za neki svet zakidačem. Ja ću da izmislim novo ime- okidač. On kada okine svet će prestati, vreme će ispariti, a moj svrab će da nestane zauvek. Pokušao sam jednom da ga "okinem". Nije se desilo ništa. A onda, sasvim slučajno su se sva svetla ugasila. Tada sam se našao u vodenom mraku u kome sam pokušavao da udahnem, samo malo vazduha, za mrvu svetla.

уторак, 15. јануар 2013.

Prekidač

Svetlo bilo previše jako.
Nisam mogla da zaspim.
Sijalo je previše.
On prekida stvarnost i ulazi u san.
ON prekida san i vodi nas u smrt.
On je okidač.
Kada proverim da li radi onda znam gde se nalazim, da li sam u ovom ili onom svetu. Inače ne znam.

субота, 12. јануар 2013.

Šta je istorija?
Ona je van svakog od nas, a istovremeno je mi stvaramo. Ona je kao vreme, nesaznatna, ogromna, veća od svih nas. Mi je osetimo i doživljavamo, ali ne znamo kako da upravljamo njom. A možda je i dobro što je tako.
Postoji ona stara priča o Simonu Čudotvorcu. To je istorija, a mi ne možemo nikako da saznamo sve, kao da nam ona ne da da vidimo. Vreme je njen verni pratilac. Na osnovu posmrtnih počasti vidimo šta će živeti, a šta umreti. Oboje su surovi prema svakome od nas. Sve što znamo o istoriji- mrtvo je, kao da je svaka knjiga enciklopedija mrtvih dana, ljudi, relikta. Toliko se umire da više nema mesta na onom svetu, pa su svi počeli da pričaju legende o spavačima, o ljudima koji samo spavaju i čekaju da odu na drugi svet, da se probude iz košmara spavanja i da počnu da žive drugi život. Jer svi znaju za dualnostst sveta, davno je prestala da postoji smrt. San i java se samo prepliću, a kada naiđemo na ogledalo nepoznatog tek tada znamo šta je naš život- san iili java. A kada u njemu pronađemo smisao, onda možemo postati majstori. A svaki majstor ima svog učenika koga uči da postane sanjar ili čudotvorac. Ali to su oni veliki, oni koji su govorili da je slavno za otadžbinu mreti, a i sami su znali da su to sve iluzije. Oni su jeli živote ideologijama i pisali knjige kraljeva i budala u kojima se nije znalo ko je lud, a ko ubica. Takvi smo svi mi. Staljin, crvene marke sa likom Lenjina, svi su oni bili ubice,a veliki su. Vidiš li u kakvom mi svetu živimo? Da li ti je jasno. Nema više vremena, postoje samo činjenice, dokumenti, prepiske, enciklopedije, poštanske marke, pisma, članci...To je sve što postoji. Sve ono van linija ovog teksta ne može da se računa, knjiga iz istorije je ona sama. Neka ti to bude dovoljno. Meni je to pričao veliki majstor D.K. , a ja od tebe pravim svog učenika.