понедељак, 11. март 2013.

Izgubljen

Bio je to dan kao i svaki drugi. Ali osećao sam da nešto nije u redu. Imao sam osećaj da sam nešto izgubio, ali nisam mogao da se setim šta bi to moglo biti. Morao sam da prevrnem naopačke svoje džepove i dan da bih shvatio beš čega sam ostao. Dobro, dakle: sedim na ivičnjaku (kao i obično), pijem jeftino pivo (kao i inače) i flaša mi je u desnoj ruci, dok mi je leva u džepu. Ključevi mi vise oko vrata (da ih ne bi negde izgubio), a imam još pedeset dinara u džepu. To je to. Dalje, imam kuću u Dostojevskoj 12, i u njoj je moja žena koja trenutno kuva neku testeninu i priprema nekakav ručak koji ja nikada ne pojedem jer je uvek bljutav. Sin mi ima osam godina i ide u školu. Mama mi je u jednom dalekom selu čije sam ime zaboravio, ali nije to ono što me zaista muči. Živim u Jarku. Sve ulice su baš onakve kakave su uvek bile, ljudi su isti, a i prodavnica ispred koje sedim se nije menjala vec dvadeset godina. Sve je oko mene isto. Čitav svet koji živi i umire postoji na isti način kao i juče, a ipak nešto je drugačije. Možda sam ja u pitanju. Pluća su mi načeta, srce je trenutno dobro, imao sam operaciju testisa, ali sada sam dobro. Znam da ne mogu više imati decu. Jetra me ponekad izdaje, ali inače je dobro. Ne mogu više da razmišljam, boli me ovo pasje srce od naprezanja. Izgubio sam nešto do čega ne mogu da dođem, ne mogu da ga sagledam i pronađem, a ipak znam da sam to imao i da je sada otišlo u nepovrat. Ja sedim slomljen, i želim da se proderem kako mi je neko ukrao ono najvrednije, a ja sam zaboravio. Svet mi je bio tuđ, a video sam ga istim očima.