петак, 30. март 2012.

Pasji život

Kao pas kada ide ulicom i njuška svaki ćošak, tako se jedan mrki radnik grdskog zelenila vrzmao po centru mog grada. On je svako ga jutra uredno sedao na stepenice u mom ulazu, pio kafu i pušio cigaru. Svaki dan isto. Posle bi krenula njegova besomučna potraga za papirima, kesama, ostacima nečijeg života koje bi on sakupio. Ono što niko nije znao o njemu je da je bio strastven kolekcionar stveri koje su odbačene. Kišobrane i rukavice marljivo je čuvao i , ne dopuštajući im da nestanu i odu sa ovog sveta, on ih je nosio sa sobom , na sigurno, gde će im biti bolje. Uvek se on držao po strani i kako je običaj u gradu, ljudi ga nisu ni primećivali jer jedva da su primeivali jedni druge. Mudro je on sakupljao i stari karton, plastiku i papir i nosio na reciklažu.
Jednog dana, našli su ga u kontejneru, ubodenog na tri mesta. Bilo je tu mnogo policije, okupljenih komšija i prolaznika kojima ništa nije bilo jasno. Dokazi su bili jasni. Našao se ovaj jadaqn čovek izmađu dve grupe huligana u ranim jutarnjim časovima. Prvo su se sa njima igrali i kada je pokušao da im lepo kaže da ne moraju to da rade, da pogledaju njegov primer, jadan, ali pomena vredan. Oni su se samo nasmejali i da bi ga ućutkali i primili novog člana u klan, morao je nevin čovek da strada. Niko ne zna gde je sahranjen niti da li je imao porodicu, ali posle je po centru bilo kartona i rukavica mnogo više nego pre i svi su ga, osim uličnih pasa koji zavijaju pored njegovog kontejnera, zaboravili.

среда, 28. март 2012.

Pismo u sajber boci

Dragi prijatelju,
Uvek nam pisma teško padaju. Nismo mi za taj vid komunikacije. Razgovori lice u lice su nam uvek sa lakoćom dolazili, ali pisma ne. No, nikada to nismo jedno drugom zamerali. Takav je život, nikada ne možeš sve da imaš ni sve da dobiješ.
Pišem ti jer trenutno ne znam kako do tebe da dođem, a iskreno se nadam da ovaj mail i dalje proveravaš. Ako to nije slučaj, bar ću izbaciti iz sebe sve ono što želim da ti kažem, pa neka ta poruka pluta po sajbersvetu, meni je svejedno. Koloko god bih volela da dobijem odgovor, isto toliko ga i ne očekujem.
Pričao si mi nekad davno priču o dečaku koji nije imao slobodnu volju, kome su svi drugi krojili život, a on je apatično sedeo i gubio se u tom velikom svetu. Nije imao oslonac, nije imao ljubav, nije čak ni snove imao jer su mu delovali previsoko da bi ih sanjao. Bio je setan i tužan, u sebi je vrištao od bola i nemoći, ali napolju ga niko nije čuo. Mada, mislim da sam na momente čula taj maleni glas i pokušala da mu pomognem, ali nije mi bilo dozvoljeno. Priznajem, često se setim tog radoznalog dečaka koji je bio uplašen i zapitam se da li je uspeo...
U beskrajnim šetnjama i rzagovorima koje smo vodili uvek sam videla šta sve taj dečak može, pomalo se i divila svim visinama koje može da dosegne, a sa druge strane, bila rastužena kada sam shvatila koliko se on skriva, koliko dopušta drugima da ga guše.
Sve što mogu da poželim je da vidim jednog dana tog dečaka sa osmehom (koji nikada pre nije imao), da vidim u njegovim očima želju za životom i impulse koji će ga voditi i beskraj, jer on to zaslužuje. Sebi smo uvek najveći neprijatelji, ali i najveće podrške. Kao i u životu i sa sobom moramo biti na istoj strani.

diši duboko i gledaj oko sebe!

malom dečaku "sa ljubavlju i mučninom",
 Esme

недеља, 25. март 2012.

Drama u jednom činu

Bila je to jedna malena drama. Dovoljan je bio samo jedan čin koji je istovremeno bio i kulminativan i bun obrta, a zapravo je bio rasplet koji ih je razdvojio. Sedelo je dvoje ljudi i gledalo se u oči. Reči koje su izlazile iz njenih usta bile su pozadina tog dramatičnog pogleda, očiju koje su napokon bile iskrene.
Iza njih dvoje, kao monument, stajale su tri  grandiozne police sa knjigama.  Biseri svetke književnosti spavali su na tim monumetalnim policima i predstavljali ukras u toj velikoj i prostranoj sobi. One su bile scenografija i slušale su kako se ta veza cepa, svakim danom sve više i kako nestaje toplina iz te velike prostorije. To su bile njegove knjige, čuvena biblioteka ped kojim su se svi klanjali, a koju je on gradio decenijama. Policu je bila pokazivana svima, hvaliljena i dopunjavana novim naslovima, izdanjima i skupim edicijama.
Ona je godinama nosila jednu veliku masku koje je odjednom na njoj otežala i počela da puca. Pucala je polako, godinama su se nazirale krhotine, da bi, konačno, ona pala sa njenog tela i otkrila je. To je bio zaplet.
Počela je da mu govori, da mu se posle toliko vremena otvara i da mu govori istinu, jedinu pravu. Nadala se da će joj nešto reći, ali on je samo uredno ćutao. Priznala mu je da je znala za sve njegove prevare i posrnuća, ali pošto se on stalno vraćao pomislila je da je ipak voli. On je i dalje ćutao i oči okrenu ka polici sa knjigama. Izgledao joj je tada poput lutke koja ništa ne oseća i koja gleda kroz nju. Ništa on nije razumeo, samo je čekao da završi. U naletu nemoći i bola koji je osećala, želeći da ga bar fizički povredi, jurnula je ka polici i uzela prvu knjigu koja joj je pala pod ruku. Bacila je jako i udarila ga u rame.Shvatila je da se uvek vraćao zbog svojih knjiga i police koju voleo više nego bilo koga na svetu. A ona je za njega bila samo osoba koja je u tom stanu živela sa Njim i knjigama.  Osećajuću olakšanje počela je da vadi jednu po jednu knjigu i u besu ih bacala po sobi, po njemu, po čitavom životu u kome se našla. Bila su to dela Šekspira, Homera, Crnjanskog, Disa, Petrovića, Albaharija, Stankovića, Pavlovića, Raičkovića, Krleže, Čehova,  Getea, Selindžera, Miltona, Junga, Dostojevskog i još mnogih drugih razbacana po podu. Otvorene knjige oživele su samo da bi učestvovale u ovoj drami, da bi od nekada urednog stana napravile ratište na kome nema pobednika jer su svi poraženi. Ona je ležala očana i uplakana u toj hrpi bačenih i izgužvanih knjiga, a on je i dalje ćutao. Lagano ustajući i ukočeno se krećući se prema vratima, preskakao je povređene knjige i tiho patio zbog njih, ne zbog Nje. Vrata su se tiho zatvorila i ostala je sama sa takmacem sa kojim se bori već godinama. U glavi joj je napokon sve bilo čisto i samo je nekoliko pokreta bilo potrebno da knjige počnu da se gube u oblaku dima. U gomili spaljenog papira našli su nju kako čvrsto drži "Božanstvenu komediju".

четвртак, 22. март 2012.

Maloletnici

Danas sam upalio kompjuter kao što ga i svakog dana palim. Prvo upalim dugme, pa kada krene zujanje udarim ga sa leve strane, kada zujanje malo utihne udarim ga još jednom i on počne da prede kao malo robotsko mače. Tako se moj kompjuter i ja družimo. Mada, znam da njegova nije da mi bude drug. Plemenitost njegovog poziva ogleda se u kontroli. Svakodnevnoj, sigurnoj, čvrstoj kontroli svakog mog pokreta i misli na koju sam svojevoljno pristao. Bolje da neko vodi računa o meni nego da zalutam ili slučajnoo uradim nešto loše. On je poput majke koja nadgleda svoje maleno i slabašno dete i strahuje za svaki njegov korak. Nazvao sam ga Roby po priči koju sam kao mali čitao.
No, moj Robi bio je predivna mašina. Svaki dan on je slao informacije o tome koliko sam uzoran građanin centralnom Telu i hvalio me kako imam uredne profile na internetu, pristojne fotografije i kako su svi moji kontakti isto tako fini i primereni. Divota jedna. Sitem je postojao i radio kao sat. Da, radio je sve do jednog dana. Tog kobnog jutra naišao sam na tekst nekog internet naučnika koji je predložio da centralni sistem prestane da postoji i da svako od nas počne sam da donosi odlike o tome šta je dobro, a šta loše po nas na mreži. Osećao sam se kao da mi je neko pomerio tlo pod nogama. I zaista, kada sam pogledao i promislio, po tlu je trebalo hodati, a ja, ja nisam znao kako.